Tragom mitova i legendi: manastir Koroglaš
Autor Mirjana FilipovićNije poznato ni kada ni ko ga je sagradio. Ipak on stoji vekovima kao nemi svedok vremena koja prolaze, ostavljajući na njemu svoje tragove i utkajući još po koju nit u veo misterije koja ga okružuje. Upoznajmo manastir Koroglaš, po legendi, grobno mesto Kraljevića Marka.

Manastir Koroglaš, jedan od spomenika od velikog značaja Republike Srbije, leži na samo 6 km severozapadno od Opštine Negotin i predstavlja jednu od zagonetnijih svetinja na prostoru negotinske krajine. Živalj iz okolnih sela, između kojih je i selo Miloševo na čijem se ataru manastir nalazi a koje je i samo do 19. veka nosilo istoimeni naziv, okuplja se tradicionalno na ovom mestu o Spasovdanu i Đurđevdanu.
Nema podataka o tome kada je manastir sagrađen, a ni ko ga je sagradio. Arhitektura ukazuje na to da verovatno potiče iz 14. Ili 15. veka i da pripada grupi manastira takozvanog „moravskog stila“. Ima jednobrodnu crkvu koja sa spoljašnje strane ima trodelnu, a sa unutrašnje polukružnu apsidu. Izgrađen je prevashodno u kamenu, a fasada je ukrašena kružnim i krstastim keramoplastičnim detaljima. Slikarstvo je kao i samo zdanje jako oštećeno, premda se iz fragmenata može stvoriti slika o njegovom nekadašnjem sjaju i veličini.
Arheološka istraživanja sprovedena na ovom lokaliteta otkrila su postojanje srednjovekovne nekropole. Konzervatorski radovi na ovoj svetinji izvedeni su osamdesetih godina prošlog veka i uključivali su zaštitu crkve krovnom konstrukcijom na dve vode. Dodatni radovi uključili su postavljanje vrata i prozora. Ipak, u očuvanje i afirmaciju ovakvog istorijskog blaga treba uložiti još truda, vremena i čini se marketinga.
Brojne legende satkale su veo misterije koje obavija ovaj manastir. Najrasprostranjenija među njima je legenda o manastiru Koroglaš kao grobnom mestu Kraljevića Marka, odnosno Marka Mrnjavčevića koji poginuo u bici na Rovinama 1395. godine. Po legendi, Marko je, teško ranjen, na svom Šarcu preplivao Dunav i došao da mesta na kome danas leži manastir gde je podlegao ranama iz bitke. Narod je kasnije na tom mestu podigao crkvu.
U miloševskoj ravnici, Koroglaš mudro ćuti, izdignut i ponosan među svojim ruševinama, dok se veo magle polako izdiže nad Jaseničkom rekom, grleći ga sa svih strana i stvarajući jednu mističnu atmosferu kojoj retko koji prolaznik može odoleti.





